Za one koji bi željeli znati više..
O kontinuitetu života u Dubrovniku svjedoče materijalni tragovi iz prapovijesti i helenističkog doba, te brojni arheološki i numizmatički nalazi iz razdoblja rimske antike. Ostaci antičkih i kasnoantičkih ulomaka, pronađeni u podmorju Gradske luke, dokaz su postojanja luke i naselja već u I. stoljeću prije Krista. Ranokršćanske spolije nađene na južnim obodima grada i arhitektonska struktura kasnoantičke sakralne građevine, u donjim slojevima predromaničke crkve Preobraženja Kristova (Sigurate), potvrđuju kontinuitet bizantskog naselja u 5. i u 6. stoljeću, a o značenju i dinamici razvoja naselja svjedoči i episkopalni sklop smješten sjeveroistočno od Kaštela na mjestu današnje barokne katedrale i Bunićeve poljane. Tu je utvrđeno postojanje ranosrednjo-vjekovne troapsi dalne bazilike s narteksom i krstionicom. Jačanje Dubrovnika odvi ja lo se paralelno s opadanjem gospodarske i političke moći obližnjeg antičkog Epidauruma (Cavtata). Zahvaljujući svom zaštićenom poluotočnom polo žaju, i prije slavensko-avarskog naleta početkom 7. st. Dubro vnik je od Epidaura postupno preuzeo ulogu središta. Nasljedovanje Epidauruma potkrepljuju legendarni podaci o izbjeglicama koje su nakon njegove propasti prebjegle u Dubrovnik. Na antičkom, epidauritanskom nasljeđu, dubrovačka komuna temeljila je svoj politički identitet i legitimirala svoje crkvene i teritorijalne aspiracije.
Dubrovnik se nastavio razvijati na romanskoj i hrvatsko-slavenskoj etničkoj podlozi pod višestoljetnom zaštitom Bizanta. Gospodarski uspon tijekom srednjega vijeka grad duguje brodarstvu, posredničkoj trgovini i diplomatskom umijeću, ali i vojnoj snazi. Već se godine 782. spominje gradnja dubrovačkog arsenala za ratne brodove. Kao dobro utvrđeni grad, opasan zidinama, Dubrovnik je 866/7. odolije vao 15 mjesečnoj arapskoj opsadi.
Nedugo potom, dubrovačko je brodovlje sudjelovalo u prijevozu hrvatskih vojnih snaga koje su, uz bizantsku i franačku pomoć, oslobodile grad Bari od Arapa. Tijekom 11. st. dubrovačko brodovlje bilo je u službi Bizanta i hrvatskih kraljeva, a 1032.još je jednom svladalo Arape, koji su iznova prodrli u Jadran.
Već u 10. st. Dubrovnik je važno trgovačko i političko središte na istočnojadranskoj obali. Prvotno obuhvaća poluotok s Pustijernom kao najisturenijim dijelom. Zbog postupnog rasta morske razine (oko 3 m u 2000 godina) u idućim se stoljećima postupno nasipao prostor kako bi se Grad mogao širiti prema sjeveru i zapadu, a potom je nastavljena izgradnja prema padinama Srđa na predjelu Prijeko. Potkraj 13. st. gradski perimetar definitivno je zaokružen zidinama. Novi urbanistički raster grada definiran je nakon velikog požara 1296.
Gospodarsko i političko jačanje Dubrovnika imalo je i formalnu podlogu. Krajem 10. st. papa Grgur V. uzdigao je dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskog sjedišta, s kotorskom, barskom i ulcinjskom biskupijom kao sufraganima. Godine 1022. Papa Benedikt VIII. palijem je potvrdio jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa (to je ujedno i najstariji dokument izuzetno bogatog Dubrovačkog arhiva). U jednom u nizu sukoba s Mlečanima, koji se prema dubrovačkim analistima zbio 972., grad je dobio i svoga parca - sveca zaštitnika - sv. Vlaha. Njegov se lik otad kleše, rezbari, slika i izvezuje na stjegovima te postaje simbolom komune.
Tijekom 12. st. Dubrovnik sklapa niz trgovačko-političkih ugovora s grado vima, sredo zemnim lukama i vladarima susjednih podru čja, koji mu uz određene ustupke osiguravaju slobodnu trgovinu i plovidbu. Prvi je ugovor sklopljen s gradom Molfettom (1148.), a potom s Pisom (1164.), Ravennom (1188.), Fanom i Anconom (1199.).
Poveljom iz 1189. ban Kulin odobrio je Dubrovčanima povlastice u Bosni, a 1192. bizantski car Izak Angel izdao im je hrisovulju o slobodnoj trgovini po Bizantu i Bugarskoj. Povlasticama u Albaniji, koje im je 1210. potvrdio vladar Kroje, i poveljom cara Ivana Asjena II. o pravima na slobodnu trgovinu po Bugarskoj iz 1230., Dubrovčani su učvrstili svoj trgovački monopol u širem balkanskom zaleđu. Uspon kopnene trgovine pratio je razvoj pomorstva.
Brojni trgovački ugovori svjedoče da je Dubrovnik već tijekom 13. stoljeća trgovao s Egiptom, Tunisom i ostalim krajevima sjeverne Afrike. Tijekom druge polovice 13. i početkom 14. st. u trgovačkim kolonijama na Balkanu Dubrovčani postavljaju prve konzule koji se brinu za organizaciju trgovine. Dubrovački trgovci posreduju u trgovini raznih vrsta tekstila, drva, stoke, stočnih i poljoprivrednih proizvoda, soli, ruda, zlata i druge robe. Zbog razvoja kreditne trgovine i novčarstva Dubrovnik je od 1337. godine počeo kovati novac u vlastitoj kovnici. U to doba grad posjeduje veliki Fontik (žitnicu), a izgrađen je i lučki Arsenal. Daljnji razvoj grada bio je donekle usporen zbog velike epidemije kuge 1348., u kojoj je stradala gotovo polovica stanovništva.
Poput ostalih srednjovjekovnih gradova, Dubrovnik sustavno razvija samostalne upravne i sudbene institucije i širi komunalnu autono miju. Godine 1272. donesen je Statut, temeljni zakonik u osam knjiga u kojem su kodificirane pravne norme koje su regulirale najvažnije segmente života komune (upravu, nasljedno i druga prava, trgovinu, pomorstvo, obrte, urbani zam i izgradnju, agrarne odnose itd.). Oblikovanje komunalnog društva bilo je praćeno rasloja vanjem stanovništva tijekom kojeg je gradski patricijat (nobiles), na temelju stečenog boga tstva i ugleda, izborio vodeću poziciju u odnosu na puk (populus). Krajem 13. st. dubrovačko je plemstvo preuzelo vlast u u vijećima komune, a staleška je diferencijacija i zakonski učvr š ćena 332. “zatva ranjem” Velikoga vijeća.
Nakon poraza u sukobu s ugarsko-hrvatskim kraljem Ludovikom I, Venecija je mirom u Zadru (1358.) bila prinuđena odreći se cijele istočne obale Jadrana. Tada se Dubrovnik, jedini od hrvatskih priobalnih gradova, trajno oslobađa mletačke dominacije. Godina 1358. predstavlja prijelomnicu u dubrovačkoj povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I, Dubrovnik je stekao zaštitu ugarsko-hrvatske krune i postao dijelom Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. U novom državnopravnom okviru Dubrovnik je zadobio punu političku samostalnost koju je uspio zadržati sve do Napole onovog pohoda početkom 19. stoljeća.
Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, dubrovačka se komuna od sredine 14. st. počinje nazivati republikom (Respublica Ragusina). Njezin je teritorij obuhvaćao 1092 km2. U gradu je živjelo 5-10 tisuća, a na teritoriju čitave Republike 25-85 tisuća stanovnika, ovisno o gospodarskoj konjunkturi, epidemijama i drugim demografskim čimbenicima.
Vlast u Gradu i Republici bila je u rukama Velikoga vijeća (Consilium maius) kao zbora punoljetnih plemića. To je tijelo donosilo zakone, rješavalo državnopravna pitanja i biralo sve magistrate i službenike. Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum) tj. Senat, djelovalo je kao operativno političko tijelo koje je određivalo smjernice i povlačilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. Malo vijeće (Consilium minus) bilo je izvršno tijelo koje se bavilo prvenstveno unutarnjim komunalnim poslovima. Dubrovački knez (Rector) predsjedavao je svim vijećima predstavljajući svojom funkcijom državni suverenitet. Zbog imperso nalne, simbo lične uloge, mandat kneza trajao je samo mjesec dana. Najsnažniji gospodarski, politi čki i kulturni uspon Republike uslije dio je početkom 15. st. Zahvaljujući bogatstvu akumuliranom u prethodnom razdoblju grad tijekom 15. st. dobiva novo lice. Od 1406. do 1413. posljednje drvene kuće zamjenjuju se novim kamenim građevi nama, u skladu s urbanističkim propisima. Nakon eksplozije baruta 1435. obnavlja se i dograđuje Knežev dvor s vijećnicom.
Od 1436. do 1438. Dubrovnik dobiva javni vodovod prema projektu Onofrija de la Cave (Onofrijeva česma), a godine 1444. gradi se i novi gradski zvonik. Radovi na dubrovačkim zidinama okrunjeni su izgradnjom kule Minčete (1461-1463) i tvrđave Bokar (1462-1464), a izgrađen je i lukobran Kaše (1484-1486). Prve javne institucije Republika je utemeljila već u 14. st. Tako je 1347. otvoren prvi hospital, 1377. postoji karantena (lazareti), a 1420. utemeljena je i ljekarna. Godine 1432. otvoreno je nahodište, a 1435. prva javna škola.
Dubrovački procvat nastupio je u doba prodora Osmanlija. Kao afirmirana pomorska i trgovačka sila, Republika početkom 15. st. dobiva od kralja Sigismunda posebne povlastice. Crkveni je sabor u Baselu 1433. odobrio Dubrovčanima Privilegium navigationis ad partes Orientis, ekskluzivno pravo trgovine sa zemljama pod vlašću islamskih vladara. Tako je Dubrovnik postao jedan od najvažnijih posrednika u trgovini između Istoka i Zapada. Predvidjevši značaj osmanlijskih osvajanja Dubrovčani su već od 1458. zasnovali s njima tributarnu vezu kojom su osigurali ranije stečeni monopol i slobodu trgovine. Od 1478. godišnji tribut, koji je uključivao i paušalnu carinu, ustalio se na 12.500 dukata. Prateći razvoj trgovačke flote Republika je tijekom 15. st. utemeljila više od dvadeset konzulata, najviše u lukama na Apeninskom poluotoku i na Siciliji. U samom Dubrovniku, pak, posebno su se razvile manufakture za proizvodnju i bojanje tkanina, a procvat su doživjeli zlatarski, klesarski, zidarski, stolarski i drugi obrti. Godine 1500. Dubrovačka Republika imala je BDP oko 900 USD po glavi stanovnika - ili 20% veći nego Švicarska (742 USD per capita), 25% veći nego Francuska (727) ili Engleska (714), 30% veći nego Španjolska (698) ili Švedska (695). Manji jedino od Mletačke Republike (1100), a gotovo dvostruko veći nego ostali dijelovi Hrvatske (490 USD per capita).
Stekavši bogatstvo trgovinom i kolonijama u zaleđu, Dubrovčani su stvorili bazu koju su poslije mudrošću nadograđivali u svim sastavnicama života - u politici, briljantnoj diplomaciji, arhitekturi, znanosti i umjetnosti. Bogatstvo i mudrost dvije su glavne sastavnice njegove slobode, koje su omogućile da se iskoristi sretan splet povijesnih okolnosti koji je Dubrovnik učinio posrednikom između istoka i zapada, koji je omogućio da jedna mala državica održi samostalnost između dva diva – Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Na bogatstvu i mudrosti izrasle su zidine i dubrovačke kule, u tom ozračju rodili su se i stvarali dubrovački književnici Marin Držić i Ivan Gundulić, znanstvenici Ruđer Bošković i Marin Getaldić, osnivač dvojnog knjigovodstva Benedikt Kotruljević, kompozitor Luka Sorkočević. Materijalno jačanje Republike i njezinih stanovnika odrazilo se i na izgled Grada i njegove okolice. Uz niz Palača, ljetnikovaca i fortifikacijskih građevina, tijekom 16. st. podižu se impozantne javne zgrade i gospodarski objekti poput glavne carinarnice - Sponze (1516.), višenamjenske tvrđave Revelin (1539.), prostranih skladišta soli u Stonu (1581.) i Rupa - golemih javnih žitnica, koje su se kao strateški objekti gradile od 1543. do 1590. godine.
Katastrofalni potresom 6. travnja 1667. sljedeća je velika prijelomnica u dubrovačkoj povijesti. Nakon potresa u kojem je stradalo oko 1200 stanovnika došlo je do velikog požara koji je poharao ostatke grada. Osim zidina, Sponze, Kneževa dvora, te nekoliko crkava i kuća, čitav Dubrovnik je bio pretvoren u ruševine, a teško je stradao i otok Lopud. Uslijedila je tridesetogodišnja borba za opstanak, tijekom koje je Republika ustrajnošću i samoprijegorom svih staleža prebrodila najteže razdoblje svoje povijesti. Obrativši se za pomoć gotovo svim europskim državama, u pomoć su priskočili tradicionalni dubrovački saveznici: papa, Španjolska, Austrija, Napuljsko Kraljevstvo i mala Republika Lucca. Nakon obnove grada od potresa Dubrovnik se u 18. stoljeću ponovno podiže stvarajući veliku flotu trgovačkih brodova. Devedesetih godina 18. st. nastoji se prilagoditi zbivanjima u Francuskoj, steći povjerenje nove građanske vlasti, a istovremeno suzbijati sverevolucionarne i demokratske ideje u vlastitoj sredini. No, bezuspješno. Nakon sloma Mletačke Republike1797. strateški važno područje hrvatske obale postalo je novi cilj Napoleonovih osvajanja. U tom se razdoblju Dubrovnik najprije pretvorio u poprište diplomatskih, a potom i vojnih sukoba. U opasnosti od ruskog zauzeća grad se 27. svibnja 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Uslijedila je opsada grada i borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima. Štete od razaranja procijenjene su na 9 milijuna dubrovačkih dukata. General, kasnije maršal, Marmont porazio je Ruse i Crnogorce i Francuzi su preuzeli civilnu vlast u gradu. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Dana 31. siječnja 1808. Marmont je, mimo znanja Napoleona (dakako, uz njegovo naknadno odobrenje), naredbom raspustio Senat i ukinuo dubrovačku nezavisnost.
Nakon ukinuća Republike 1808. Dubrovačko je područje s Bokom kotorskom podvrgnuto Napoleonovu Talija n skom Potkraljevstvu, a od 1810. do 1814. uključeno je u sastav francuskih Ilirskih Pokrajina. Odlukama Bečkog kongresa 1815. područje nekadašnje Republike pripalo je Habsburškoj Monarhiji u čijem se sastavu nalazi sve do 1918. godine. Godine 1867. otvorena je obnovljena kazališna zgrada tzv. Bondin teatar, a 1873. otvoren je i Dubrovački muzej. Dubrovnik se širi apsorbirajući nekoliko prigradskih naselja. Elektrifi kacijom i gradnjom željezničkog spoja sa zaleđem (1901.) Gruž postaje najva žni jom lukom na južnom Jadranu. Nizom graditeljskih zahvata urbanizirani su i povezani dijelovi grada izvan zidina, a 1910. uvedena je i gradska tramvajska linija (ukinuta 1970.). Nakon otvaranja prvog hotela “Miramare” (1868.) i niza manjih pansiona, gradnja prvog luksu znog hotela “Imperial” (1898.) označila je početak razvoja suvremenog turizma, najvažnije gospodarske grane u idućem stoljeću.
Stjepan Čosić i Nenad Vekarić